Zakon, (Pravilnik o uspostavi akcijskog okvira za postizanje održive uporabe pesticida) je i praktično i konačno zaživio krajem prošle i početkom ove godine. Uz dobre strane koje su neosporne i koje su bile potrebne, na vidjelo je izišao i niz nelogičnosti, koje imaju negativne posljedice na poljoprivrednike, osobito amatere, koji su u ogromnoj, ogromnoj većini u RH. Negativne posljedice na prometnike pesticidima, osobito u maloprodaji, zbog zatvaranja dijela poljoljekarni, povećanih troškova stručne radne snage, dodatne evidencije itd, što izaziva povećanje cijena pesticida, skuplju robu za potrošača i njegov lošiji standard. Negativne posljedice za državu, jer treba dodatnu opremu, više izvršilaca na svim razinama za evidencije, kontrole, izvještaje. K tome država slabi radi iseljavanja radno sposobnog stanovništva. Tematika ovog napisa biti će ove negativne refleksije Pravilnika.

Poljoprivredni proizvođači

Od svih poljoprivrednika, mali je broj gospodarstava, OPG-ova, koji su i registrirani za proizvodnju, i mali je broj subjekata, velikih robnih proizvođača, zadruga, kombinata, farmera, a na koje bi se usvojeni Pravilnik trebao primjenjivati. U ovome predmetu radi se samo o ogromnoj većini onih sitnih, koji proizvode uglavnom za vlastite potrebe? Velika ih većina sadi vrećicu sjemenskog krumpira, par kg luka, malo sjemena peršina, salate i sl, imaju 100-200 loza, 10-ak voćaka. Koja je količina pesticida što njima treba u godini dana? Manje od 100 kn ili par-sto kuna. Oni su opremljeni leđnim prskalicaama, često ne 10 ili 15 lit, nego tek 5-6 litara. Sada su u većini već stariji, iskusniji ljudi. Trebaju li njima tečajevi i iskaznice, evidencije, praćenja, kontrole, kazne? Koliko to košta, što će novo naučiti, tko će voditi tu evidenciju, te minorne, smiješne proizvodnje i smiješne vrijednosti pesticida za zapadnjačka gledanja. Ta skupina čini 80-ak% od svih koji se bave poljoprivredom, a bave se gotove sve obitelji, jer je to dio tradicije, način popravljanja njihova tankog godišnjeg proračuna i njihova često, nasušna, egzistencijalna potreba. Toj se skupini gotovo ništa ne isplati proizvoditi, a ipak proizvode. Pa zašto zaboga proizvode, a ne isplati im se? Zato, što su toliko osvješteni i proizvode najzdravije što mogu, jer je to za njihove vlastite potrebe, i što god proizvedu, bolje je kvalitete i boljeg je okusa od onog što nabave u službenoj prodaji. Oni ne spadaju u skupinu zagađivača. Nelogični, pa ako hoćete dijelom i nepotrebni Zakoni, otežavaju položaj tih malih koji su u tolikoj većini, a ta većina zavrijeđuje olakšanja i pomoć. Ovime ih se neke, dodatno upućuju da je najbolje ne raditi ništa. I sve je više ledine i kupine. Pa kome je stalo do toga da je sve više ledine i kupine, što je činjenica? Kome je stalo do tog da se radno sposobno stanovništvo raseljava po svijetu, a oni što ostaju da su sve ne zadovoljniji, jer im je život složeniji i skuplji. Je li netko slušao one što su svjesniji, odvažniji i hrabriji, i koji vide da im je svaki dan gore, a znaju da tako ne mora biti, da je to neracionalno, pogrešno i nepošteno. Nije pristojno ovdje napisati riječi koje izgovore, kad im se uskrati kupnja bordoške juhe, a nisu prošli izobrazbu, ili im je potvrda ostala daleko na selu. Ne reagiraaju oni bez razloga. Dobro poznajem ovu problematiku, jer sam svakodnevno među spomenutim malim potrošačima, a od svih kupaca, 95% je hobista.
Nikome nije stalo do takvog stanja. Nije ni državi, ali visoki dužnosnici objektivno to ne mogu niti vidjeti, jer ne žive u tom okruženju. To vjerojatno vide njihovi službenici na terenu, ali vjerojatno ne poduzimaju bogznašto, jer to nije njihov posao, a i time bi u neku ruku, kratkoročno gledano, pilali granu na kojoj sjede. Pa netko treba nešto poduzeti, da se neke stvari isprave koliko toliko, da se tom većinskom malom puku olakša položaj. Treba se stvoriti bar minimalna, kritična, uvjerljiva masa među pravnim subjektima i pojedincima, koji će stvarnost s kojom se susreću, iznijeti jasno i bezrezervno, u pravo vrijeme, i na pravome mjestu. Pogrešno je bojati, da se ništa neće postići, jer je Zakon tu, jer je EU tu.
Usvojili smo zapadnoeuropske Zakone kroz Uredbe i Direktive, a oni su postavljeni naspram njihove ozbiljne i tehnološki savršene proizvodnje, gdje je preko 90% proizvodnje u rukama farmera, s prosječno 15-20 ha (150.000-200.000 m2), visoko produktivnih površina. Kod nas je potpuno suprotno. 80-ak% površina je kod sitnih poljoprivrednika u vrlo ekstenzivnom uzgoju. Takvima ne priliče isti zakoni, nego drukčiji. Priča se da, ne da smo prepisali njihove Zakone, nego smo još ponešto i pooštrili svoje. Umjesto da se olakša tim herojima, koji su se odvažili u surovim uvjetima nešto i proizvoditi, ima očiglednih primjera da im se otežava. Zašto? Zašto? Nije kasno određene stvari ispraviti, i u spomenutom Zakonu olakšati malim ljudima, prometnicima i na koncu državnim službenicima. To je moguće ako se shvati da nisu „trovači“ ova ogromna većina poljoprivrednika, amatera. Svi oni proizvode najzdravije što mogu, jer proizvode za sebe, a niz informacija o zdravoj proizvodnji svakodnevno imaju s TV ekrana, ili s drugih medija, pa izobrazba – tečajevi koje bi trebali proći, i sve ostalo što to prati, na većinu polaznika neće imati predviđeni učinak. A ovu izobrazbu treba ponoviti za 5 godina, i opet to platiti.
Zaboravlja se, ili se nema dovoljno na umu, da ovakva struktura usitnjenih gospodarstava, nije poznata nigdje u Europi. Samo u zemljama zadnje Jugoslavije, pa tako i Hrvatskoj, gotovo svatko ima komad zemlje. U zemljama nekadašnjeg istočnog bloka, gdje su režimi bili totalitarniji, mahom su izvršene nacionalizacije svih nekretnina, pa tako i zemlje. Na zapadu su odavno nastali farmeri sa plodnim i velikim površinama, a sitni zemljoposjednici, koji su zemlju prodali ili predali, nisu ostali na ulici. Za većinu od njih pobrinule su se i tada njihove bogate države. 

Nizozemski poučak

Nizozemski farmer mi priča, kako su oni bili u našim današnjim uvjetima, prije otprilike 100 godina.Svi su imali ponešto zemlje, a iako je bila u ravnici i plodna, malo kome se što isplatilo proizvoditi, pa je dosta zemlje bilo u ledini. Država je uvela poreze na neobrađene površine, pa je većina zemlju prodavala za sitne novce, ili je čak i poklanjala, da se oslobodi poreza. Izdvojio se manji imućni dio i kupovao jeftinu zemlju, čime su nastajali farmeri s 5, 20 ili 200 hektara idealne, ravne, plodne zemlje. Bezemljaši su u industrijski razvijenoj, bogatoj zemlji, brzo našli posao, kuću ili stan, pa je to onda kao i danas jedna imućna, uređena zajednica. Dali je novac tamo stizao iz njihovih prirodnih bogatstava, tehnoloških dostignuća, kolonijalnih izvora ili drugog, sada jee nevažno, ali oni nadasve imaju drukčiji i odgovorniji pristup radu i životu, nego mi. Sličan put je prošla većina zapadnih zemalja.
U takvom okruženju Zapadna Europa, odnosno EU, donijela je i Zakon o održivoj uporabi pesticida. Naša potpuno suprotna stvarnost, priključila se Zapadu i prihvatila njihova pravila, koja nam u određenoj mjeri nisu primjerena. Pogrešna su, nepotrebna za veliku većinu, pa čak i štetna.

Prometnici – trgovci

Pravilnik će dovesti do zatvaranja određenog broja poljoljekarni. Negdje je to gotovo realna činjenica. Dvojako je i nekada različito tumačenje nekih članaka od strane službenih osoba.
Pravni subjekti, pa tako i prometnici uplaćuju poreze iz kojih se financiraju sva državna tijela, pa imaju pravo i imaju obvezu pitati, kuda ide novac, da ne ide u vjetar. Koji su efekti primjene Pravilnika na male proizvođače, i kakvi su efekti na prometnike, čiji su ti mali proizvođači i kupci, pa od njih prometnici na neki način i žive. Prometnici povećavaju posao i troškove, a gube dio kupaca krizom malih proizvođača, pa na neki način gube dio tla pod nogama.
Nedopustivo je vidjeti da stvari idu krivim smjerom, a ne pokušati nešto ispraviti, samo zato što je takav Zakon. Pa Zakone ponekad promiču osobe koje objektivno niti nemaju mogućnost, određene aspekte Zakona sagledati iz svake perspektive. Zato je činjenica da, tko je Zakone donio, taj ga može i mijenjati.

Gubi li država

Zadnjih godina pri ministarstvu poljoprivrede silno buja administracija raznih vrsta, a poljoprivredna proizvodnja je u daljnjem padu, osobito malih proizvođača. Ako provedba Pravilnika ne bude samo forma, nego i pravi sadržaj, onda je potrebno puno više službenika, koji će kontrolirati provedbu Pravilnika. A za koga? Za toliki broj malih ljudi, kojima godišnje treba 1 kg. Bordoške juhe za lozu i krumpir, najmanje pakiranje insekticida za zlaticu i još ponešto. Ponovno se postavlja pitanja jeli sve to potrebno, toliki silni posao, silni trošak, a gotovo zaništa.

Koliko je apsurda u svemu, mnogi se pitaju što je s klorom, varikinom, domestosom i drugim deterdžentima po samoposlugama. Što je s sprejevima za komarce i štošta drugo. Apsurd do apsurda. Hoće li se i tu postaviti agronome ili kemijske inženjere. U priči s partnerima iz svijeta, neki ne vjeruju da sebi kompliciramo i poskupljujemo život do te mjere, umjesto obrnuto. Stalno govorimo o rastu standarda, a gotovo sve i dalje pada.
Cijeloj problematici moglo bi se doskočiti širokim ustrojem pesticida namijenjenih i hobistima, a za koje neće trebati iskaznice ni potvrde. Kažu da se taj ustroj očekuje prije proljeća.
Ne važno je tko je Pravilnik, Zakon donio, stranka ili pojedinac. U pitanju je država, nacija, koja ima vrlo malo sličnosti s onima, odakle Zakon dolazi. Na prvi pogled ispalo je da smo izvršioci naloga, slijepi poslušnici, bez vlastitog stava, a to je nezahvalno, opasno i takve nas nitko neće cijeniti. A zapravo, pogledamo li bolje, primijetiti ćemo da nas nitko na ovo nije silio. U ovo smo se sami, dobrovoljno uvalili. A oni su rekli: „kad baš hoćete, evo vam“.
Netko će se vrlo vjerovatno pitati, „pa što ovaj pametnjaković hoće, pa Zakon je tu i treba ga poštivati, pa i drugi ga provode“. A kakav je rezultat svega?Zaključak

Na koncu, ako bih trebao nešto predložiti, primjenu Pravilnika ne bih provodio na amatere, hobiste, poljoprivredne proizvođače, na poljoprivredno pasivnim krajevima s usitnjenim gospodarstvima. To je cijeli jadranski pojas, (nešto ozbiljnijih površina ima i u Ravnim Kotarima kod Zadra i Biograda, te malo u Dolini Neretve, djelovi kraških polja i mali dio Istre), Lika, Gorski Kotar, sve zapadno od Zagreba i Koprivnice, a i mnogi dijelovi istočno, u ravničarskoj Hrvatskoj.
Pod obvezu Zakona pripali bi svi pravni subjekti i OPG-ovi s više od, na pr. ½ ha proizvodne površine, jednom riječju subjekti, koji su službeno registrirani za određenu poljoprivrednu proizvodnju.
Ne bi ovo štivo zavrijeđivalo ovoliko truda i prostora, da nije po srijedi tolika većina populacije, a njih se marginizira. Ne pišem ovo kao sindikalni predstavnik malih proizvođača, nego kao poslodavac koji ima zaposlenike, a oni su neposredno naslonjeni na male proizvođače. Opstanu li mali, opstati će i firme slične SJEME-nu, pa će opstati cijela mala proizvodnja po kojoj smo poznati i zbog koje k nama dolaze. To čini naš identitet. Za sada se je sve nagelo i urušava se, i to treba zaustaviti.
Kakva je sintagma proizvodnje velikih svjetskih farmera? Velika proizvodnja, niska cijena koja otvara vrata trgovačkih lanaca, i koja zaskače konkurenciju, i ponovno još veća proizvodnja i još niža cijena, ali i neminovno niska kvaliteta, što polagano utabava put u propast! Dali nam to treba???
Jure Kuvačić, agronom

 Nipošto ne bi smjelo značiti da se tu ništa ne može promijeniti, pa evo pitanja koja razotkrivaju ovu problematiku:

1. Kakva je bazna i prosječna poljoprivredna proizvodnja u EU, od koje smo usvojili Zakone?
2. Kakva je ta ista proizvodnja kod nas?
3. Kakav je odnos profesionalaca – farmera, naspram hobistima u EU? (95:5).
4. Kako taj odnos stoji kod nas? (20:80).
5. Jeli realno i opravdano, primjenjivati iste Zakone na obje ove strane, i čime se to opravdava?
6. S kakvim posjednicima se je Zapad rukovodio, donoseći Zakon o održivoj uporabi pesticcida?
7. Kada su i kako su nastajali veliki farmeri na Zapadu, i kakva je tada bila ekonomska moć tih država, i što je bilo sa seljacima, koji su morali prodati ili predati svoje posjede?
8. Što prosječni hobist proizvodi i za koga, i kakva mu je kvaliteta proizvoda?
9. Koliko mali hobista u RH godišnje kupi pesticida?
10. Zašto traži mala pakiranja pesticida, za 10 lit vode, a nerijetko i za manje?
11. Kakvu prskalicu posjeduje hobist, od koliko litara?
12. Koliko je prostora na izobraznim tečajevima ustupljeno profi prskalicama, primjeni i servisiranju, koje hobisti često nisu nikada ni vidjeli?
13. Kakva je njegova ekonomska moć, i može li s lakoćom platiti propisanu izobrazbu.
14. Što će na Tečaju naučiti što do sada nije znao, i što ne piše na uputi koja prati pesticide?
15. Kako hobisti reagiraju na obvezu izobrazbe i cijenu koštanja, koliko ih se miri sa stanjem, jer je takav Zakon, a koliko ih protestira, ne želi i ne vidi svrhu izobrazbe?
16. Trebaju li iskaznice, evidencije praćenja, kontrole, pa i kazne, i hobistima i profesionalcima, i OPG-ima i kombinatima-farmerima, ili to treba razlučiti, jer je hobista 80%?
17. Da li se mjerama, vezanim za ovaj Pravilnik, povećava i unapređuje poljoprivreda u RH uopće, ili je i ovo jedan od razloga, koji povećava životne troškove malih ljudi, koji se raseljavaju, a iza sebe ostavljaju ledinu i kupinu?
18. Koliko je potrebno više državnih službenika za provedbu Pravilnika, tko će ih platiti, i gdje se tu vidi ekonomska računica, a kunemo se u bolji životni standard?
19. Povećavaju li se ovime troškovi prometnika-trgovaca, koliko će se firmi ili poljoljekarni zatvoriti a ljudi ostati bez posla, jer nemaju, ili ne mogu platiti kadar?
20. Zašto neki savjetodavci i drugi službenici, nastupajući u medijima, banaliziraju ovu problematiku, citirajući onaj poslušni dio javnosti, a ne sagledavajući je sa svih aspekata, posebno onih, koji vide otvorenim očima i imaju petlje?
21. Hoće li ustroj pesticida za hobi korisnike, na kojem se navodno ozbiljno radi, uvelike riješiti prednje pogreške? Bože daj.
22. Jeli trebao zajednički nazivnik baš za sve, i za one koji obrađuju hektare, i za onog što sadi vrećicu krumpira i kilogram luka?